Ovo me vratilo u vrijeme Spomenara, kad se bezazleno saralo po tudjim sveskama, i kad se jos bezazlenije odgovaralo na kviz pitanja o sebi, o drugima, omiljenim pjesmama i glumcima. Spomenari su proslost za mnoge; a ja svoje jos uvijek cuvam, ko zna zbog cega? Ali, eto... spomenari prodju, prijatelji ostanu; ostanu oni koji znaju „kako disete“. Bez obzira koliko godina imate, neke stvari se nikad ne promjene. Jos uvijek se sitnicama radujem kao dijete. Eto, tako sam se danas obradovala i ovoj svesci. Iiii... otkricu vam nesto: u ovdje ce svoje mjesto naci samo srcem birana poezija, jer – i sveska je bas tako dosla do mene.
