Ja koja se bojim svih malih zivotinjica, posebno insekata i gustera uspjela sam sam prici jednom obicnom zelembacu na pola metra (cak!). He, nikad to ne bih uradila, nikad, uvjeravam vas – da mi se slucajno u ruci nije nasao fotoaparat. Elem, u nastojanju da “malog zelenog” ovjekovjecim, zaboravila sam na strah; ustvari nisam ga ni bila svjesna; nekako mi je vazniji bio njegov strah, odnosno mogucnost da ce on mene da se prestrasi i tako mi izmakne. Medjutim, nekim cudom on se nije pomakao ni onda kad sam mu prisla jako blizu. Suncajuci se tako uz stablo jedne stare sljive, ipak je “dozvolio” da ga “ponesem” sa sobom. Slucajno ili ne, jedno drugom smo izgleda “cuvali strah”. ; )