Skotrljalo se sve bivse i buduce u nekakvim naletima cudno teskih kristala u maramicu bijelu.
Rubovi od cipke koznakadaizakogaradjene kao da su tu samo da bi pokusali sakriti u sebe poneki osmijeh, drhtaj srca, pogled stidljiv. Cini se, zalud. Ni za ovaj vremesni obrub bijelog komada platna nema niceg sto bi mu produzilo trajanje. Ma ni za mrvicu makar...
Godine koje su zvonile opomenama sad su dozivjele bjelini da se smiju, u lice.